DNA Barcoding in Animal Forensics: Applications of Cytochrome c oxidase subunit 1 and Cytochrome b genes

Abstract

Accurate species identification is a cornerstone of forensic investigations involving wildlife crime, illegal trade, and food fraud. Mitochondrial DNA (mtDNA) markers, particularly cytochrome c oxidase subunit I (COI) and cytochrome b (cyt b), have been widely applied due to their high interspecies variability, simple methodology, and robust amplification from degraded samples. COI has achieved global standardization through the Barcode of Life Database (BOLD), while cyt b has demonstrated superior discriminatory power in mammalian forensics. However, limitations remain, including incomplete reference databases, misannotation of sequences, and the inability of mtDNA to differentiate hybrids or subspecies. To address these challenges, multilocus approaches and integration with nuclear DNA markers (STRs, SNPs) are increasingly recommended. Together, these methods strengthen evidentiary value, enhance species resolution, and support both biodiversity protection and public health. Forenzičke istrage koje uključuju zločine nad divljim životinjama, nelegalnu trgovinu životinjskim vrstama i prevare u prometu životinjske hrane se baziraju na tačnoj identifikaciji vrsta. Mitohondrijski DNK (mtDNK) markeri, posebno gen koji kodira podjedinicu 1 citohrom c oksidaze (COI) i gen koji kodira citohrom b (cyt b), široko se primenjuju zahvaljujući velikoj međuvrsnoj varijabilnosti, jednostavnoj metodologiji i pouzdanom umnožavanju iz degradiranih uzoraka. Upotreba COI je globalno standardizovana putem baze podataka Barkod života (BOLD), dok je cyt b pokazao izuzetno veliku diskriminatornu moć u forenzičkim analizama sisara. Ipak, određena ograničenja i dalje postoje, uključujući nepotpune referentne baze podataka, pogrešnu anotaciju sekvenci i nemogućnost razlikovanja hibrida ili podvrsta upotrebom mtDNK markera. Kako bi se prevazišli ovi izazovi, preporučuje se upotreba većeg broja lokusa i integracija sa jedarnim DNK markerima (STRs, SNPs). Udruženo, ove metode povećavaju dokaznu vrednost, unapređuju preciznost u identifikaciji vrsta i doprinose očuvanju biodiverziteta i zaštiti javnog zdravlja.